“Plako kad sam drugove stare vidio. Plako kad sam vidio nepotizam i korupciju, iživljavanje i obogaćivanje na leđima onih koji ionako najmanje imaju”: Saša Stanišić, jedan od najvećih nemačkih pisaca, prvi put na našem jeziku

1
Profimedia

Negde u novembru 2019. našao sam se u najvećoj i nestvarnoj knjižari u Diseldorfu. Nestvarnoj, jer je u njoj toliko knjiga i spratova da čitaocima trebaju u pomoć i pokretne stepenice. Divna knjižara sa pogledom na panoramu grada i na… Sašu Stanišića. Na književnost Saše Stanišića – nemačkog pisca rođenog u Višegradu, Bosna i Hercegovina, Jugoslavija, koji je kao dečak od četrnaest godina iz mešovitog braka napustio rodni grad sklanjajući se od rata i sa roditeljima stigao u Nemačku.

Tog dana u Diseldorfu našao sam se u bloku knjižare posvećene baš njemu jer je Sašina knjiga “Porijeklo” dobila najznačajniju nemačku književnu nagradu Deutscher Buchpreis kao najbolja prozna knjiga objavljena na nemačkom jeziku te 2019.

I ranije i kasnije sam u Nemačkoj nailazio na Sašine knjige, na hvalospeve, na njegovu impresivnu karijeru zasluženu impresivnim delima. Neka od njih ste mogli pronaći u izdanjima Samizdata, i na policama knjižare u Hilandarskoj ulici. Ovih dana u izdanju Booke pojavio se na srpskom jeziku roman koji sam video tog dana u Diseldorfu. Roman “Porijeklo”.

Saša Stanišić je za novi Nedeljnik govorio o “poreklu”, o Jugoslaviji, nostalgiji, ali i o Nemačkoj, pandemiji, Đorđu Balaševiću…

Vaš roman koji je pre neki dan objavljen u Srbiji “Porijeklo” počinje sa Višegradom, a u vašoj knjizi “Kako vojnik popravlja gramofon” junak dolazi u rodni Višegrad nakon deset godina izbeglištva u Nemačkoj. Kako je izgledao stvarno vaš prvi dolazak posle toliko godina u Višegrad i kako izgledaju danas ti dolasci? Junak je u potrazi za Asijom, a šta vi volite da tražite u rodnom kraju, u bivšoj zemlji? Šta vas zanima?

Plako kad sam vidio Drinu posle svih tih godina bez nje i sa svim tim znanjem o zločinima na njenim obalama. Plako kad sam vidio baku, onako sitnu i samu. Plako kad sam drugove stare vidio. Plako kad sam vidio nepotizam i korupciju, iživljavanje i obogaćivanje na leđima onih koji ionako najmanje imaju, a nemaju tetka u skupštini.

A šta volim tražiti? Ništa, ja sam otišao i nisam se vratio da ostanem. Moje pravo nešto tražiti se svodi na traženje nade i podržavanje onih koji nadu stvaraju. Svjetlost u magli. A kako to? Pričati s onima koji nisu korumpirani. Koji pokušavaju graditi budućnost bez marginalizacije drugih. Koji se bore protiv sistemskih represija iz patrijarhalnog ustrojstva, normi i načela, a još uvijek i nacionalizma. Koji se ulažu za vulnerabilne osobe, za moderniziranje socijalnih sistema i birokracije.

Ceo intervju objavljen je u novom Nedeljniku, koji je na svim kioscima od četvrtka, 25. marta

Digitalno izdanje i pretplata na nstore.rs

Svi čitaoci na poklon dobijaju specijalni dodatak “Medicina danas”

1 KOMENTAR

  1. Da bi smo se mogli racionalno boriti protiv korupcije moramo shvatiti da sve može postati korumpirano,da čak i sudstvo, policija, zdavstvo i školstvo mogu postati korumpirani, tj. da nas niko ne može navesti na pomisao da neka ustanova, organizacija itd. ne treba da bude redovno kontrolisana, kao što današnja vlast pokušava da nas na to navede čak i preko medija koji bi takođe trebali biti jedan od oblika kontrole istih.

Comments are closed.